Treba li nam pomoć?

Treba li nam pomoć?

Trebaš li pomoć, pita me prosijeda gospođa u borosanama dok u polumraku jugonostalgične trgovine isijavam nenormalne količine srama i iritacije, jače skoro i od fluorescetne lampe na stropu. Da, treba mi pomoć. Imam 13 godina i usred sam shoppinga s mamom odlučnom da me uvuče u razvučen džemper nimalo laskav za figuru i zdrav razum, a ne mogu vrištati jer još nemam vlastitih prihoda niti stan u kojem ću živjeti nakon što me se rođena majka odrekne zbog pobune protiv njene modne diktature. Možete mi pomoći, draga teto u lajbeku, tako da prestanete oduševljeno kimati na mamin prijedlog da kupi taj isti džemper u narančastoj i trava boji, valjda da mi olakša kombiniranje sa kričavo žutim hlačama i suicidom. Trebate li pomoć, pita me neki dan jedna od 357 jedva punoljetnih prodavačica H&M-a pola minute nakon ulaska u dućan. Da, eto baš sam zaboravila najdražu boju i veličinu. Zapravo, ne mogu se sjetiti ni vlastitog imena ni adrese, možeš li obavijestiti radio i TV?

hvala mama
Ja s 11. Pogodite tko mi je izabrao outfit.

“Trebate li pomoć?” možete upitati bakicu savijenu od tereta vrećica, invalida suočenog sa stepenicama i turista koji nervozno traži najbliži wc, ali to pitanje zaslužuje biti izbrisano iz domene shoppinga. Ne samo da je invazivno, već i potpuno besmisleno. Da bi se uopće upustili u kupovinu, očito ste bili dovoljno sposobni zaraditi novac i razviti ideju o vlastitom stilu, a savladali ste i vještinu čitanja prepoznavanja slova, potrebnu za snalaženje u kompleksnom sustavu S, M i L oznaka. Pretpostavit ću da znate locirati kabine, blagajnu i police sa sniženim artiklima bez Google Maps. Ne zvuči mi kao da vam je potrebna pomoć. Osim toga, globalizacija nam je omogućila nevjerojatan izbor dućana za sve stilove, veličine i generacije, pa se kao društvo nalazimo u dosad nezamislivoj poziciji da smo čak i zubnom pastom u stanju izraziti politička i etička uvjerenja. Možemo bojkotirati marke koje izrabljuju radnike ili izvode testove na životinjama, umjesto ‘made in China’ proizvoda možemo nabaviti one ‘made in politički korektna zemlja’, a umjesto mrkva i brokule iz velemarketa kupiti povrće s više certifikata od trkaćih konja, kako bi spriječili propast bilijunske industrije organske prehrane. Štoviše, čak i bez da kupimo išta, jednim klikom možemo upozoriti prijatelje i strance s fejsa i tvitera na hranu koja nije fair trade ili ima previše sumnjivih aditiva na deklaraciji. Većinu kupljenih artikala u slučaju nezadovoljstva možemo reklamirati ili im ukaljati reputaciju recenzijom na forumu, blogu ili YouTubeu, a slučajeve gdje se osjećamo izigrano prijaviti inspekciji ili emisiji Potrošački kod. Možda čak i proslijediti novinama, u slučaju da je involviran i sex skandal ili Severina. Drugim riječima, kao potrošaču zaštićenim skoro neprobojnim oklopom izgrađenim od vlastitog IQ-a i slobode protoka informacija, zadnje što vam treba je pomoć.

U nekim dućanima ponuda pomoći ide ruku pod ruku s cjenovnom diskriminacijom. Muller je jedan od njih. Mir oko Maybelline i Max Factor štandova luksuz je koji nestaje čim zakoračim u glamurozniju zonu Shiseida i Illamasque, lišenu tinejdžerki i normalnih cijena. Tada oko mene počne lešinariti tim prenašminkanih prodavačica u čijem pitanju “Treba li vam pomoć?” slutim dozu zabrinutosti, kao da su me upravo uhvatile kako mažem usne lakom za nokte ili pokušavam pojesti rumenilo. Kao da se ljute jer imam više slojeva osobnosti nego pudera, iz ustiju Mullerovih prodavačica to pitanje zvuči kao prvo upozorenje nakon kojeg slijedi poziv redara i doživotni ban iz trgovine. Isto mi se dogodilo i u pet shopu. Trebate li pomoć, pita me prodavač (pet shop boy?) 10 sekundi nakon ulaska, kao da huškam činčilu na tigricu, usput skupljajući oklade na krvavi dvoboj. Čak i studenti zaspoleni u Sparu nude mi pomoć, očito zbunjeni mojim predugim pogledom u police, dok ja zapravo razmišljam jede li mi se više jogurt od borovnice ili jagode. Posebno neugodno je nuđenje pomoći u manjim trgovinama gdje prodavačica, skupa sa svih 10 artikala, stoji dovoljno blizu da mi pitanje šapne na uho, tako intimno da se zapitam vodim li interni monolog.

Možda vama treba pomoć?
Svjesna da agresivno nuđenje pomoći propisuje neki glupi standard iza kojeg stoji još gluplji šef, na njega kao i većina kupaca reagiram s blagim smiješkom i generičkim “Hvala, samo gledam”. Ono što slabije toleriram je arogancija studentica koje zato što misle u dućanu ostati kraće od aktualne kolekcije, bezobraznošću nastoje kompenzirati, za njih iz nekog razloga sramotnu, činjenicu da rade kao prodavačice. Vjerujte, svjesni smo da ste buduće znanstvenice i poduzetnice te da ne planirate raditi doktorat iz uređivanja izloga, ali zar je takav izazov usvojiti privremenu ulogu prodavačice uz više osmijeha i manje bahatosti? Zar bi umrle da ne komentirate čudne frizure i građu mušterija ili da odgovarate na upite bez popratne dislokacije kapaka od ekstremnog kolutanja očima? Kad me već pitate trebam li pomoć, potrudite se barem da ta fasada uslužnosti ostane na mjestu dok ne napustim dućan- bilo s pet vrećica, bilo samo s ugodnom spoznajom da nisam bila tretirana kao terorist. Zapravo, trebam pomoć. Pomoglo bi da prestanete postavljati to besmisleno pitanje i pustite da u miru odlučim želim li razvučeni džemper narančaste ili trava boje.


Fatal error: Uncaught Exception: 12: REST API is deprecated for versions v2.1 and higher (12) thrown in /home/content/84/7859384/html/wp-content/plugins/seo-facebook-comments/facebook/base_facebook.php on line 1273