Sve što morate znati o nezaposlenosti

Sve što morate znati o nezaposlenosti

Nikad neću zaboraviti svoj prvi otkaz. Na mjesto direktorice nekoć uglednih novina zasjela je odlučna gospođa, prelistala financijska izvješća i zaključila da su honorarci suvišni. Skoro kao u poslovici, jednim udarcem ubijeno je sto muha, ali govna su i dalje ostala, stoga čak ni drastični rezovi nisu spasili tvrtku od propasti. No o katastrofalnom menadžmentu neki drugi put. Kako sam tada primala stipendiju i davala instrukcije, otkaz mi nije predstavljao financijski udarac. Ali bio je koban nokaut za moj ego. Vidite, nitko ne voli čuti da je suvišan. Premda sam tada bila premlada da shvatim kako krizu ne zanimaju moje (ili ičije) sposobnosti i ambicije, već maksimalna produktivnost uz minimalnu naknadu, žuljala me je ta moja suvišnost. Nakon prvotne uvrijeđenosti slijedila je paraliza samopouzdanja – zašto zločesta teta ne vidi kako fantastično pišem; pa iz svih zadaćnica imam 5, a u osnovnoj školi sam dobila nagradu za sastav o vodi?!? Da ne pričam o svetom obećanju samoj sebi da moje uvriježeno pero, u inat tako drskom nepoštovanju, više nikad neće ispisati niti jedno slovo, što je trajalo punih dan i pol do iduće zadaće iz latinskog. Ipak, jedna spoznaja se iskristalizirala čak i u mraku hormonalnog i ekonomskog kaosa. Shvatila sam koliko volim pisanje. I da nikad više neću pisati o tome tko se Severini uvukao u gaće.

Deset godina kasnije, iza mene je puno divnih i manje divnih radnih mjesta, no jedno im je zajedničko- svi su imali određen rok trajanja i donijeli sa sobom teret naknadne nezaposlenosti. Ljeto prve godine faksa provela sam konobareći na Brijunima. Osim što sam upoznala Rundeka, Šerbedžiju te obožavanu Josipu Lisac, biciklirala sam okružena srnama, dobila na poklon vlastiti portret od poznatog slikara, a zaradom sam si priuštila dva nezaboravna tjedna u Londonu. Pričekajte s uzdasima zavisti. Iduće ljeto sam provela u Splitu, gdje sam spavala u šatoru, tuširala se hladnom vodom i skoro svake noći izbacivala pijane PTSP-ovce iz bara na plaži. Tako sam za visoku cijenu upale pluća i psiholoških traumi naučila kuhati savršen cappuccino. Iz karijere dijeljenja flyera, najgore od svih, nisam naučila ništa osim toga da mrzim dijeljenje flyera. I da ljudi koji stoje na kiši gurajući zločinački loše dizajnirane kartončiće strancima pod nos zaslužuju više poštovanja.

Što se nitko ne usudi reći o nezaposlenosti

Ono što mi nije jasno je, ako smo se kao društvo složili da se iz svakog posla može potegnuti lekcija (ako ne već financijska korist), zašto isto ne mislimo za nezaposlenost? I ona je sastavni dio života za radno sposobne ljude, ali o nezaposlenosti se nerado priča, baš kao o, također prirodnim, problemima s erekcijom ili starenju. Sve je to za ljude, ali bože moj, tko normalan želi biti normalan. Pogotovo danas, kad savršen život nije nešto što imamo, već se svom silom trudimo simulirati. A jednom kad upadnete u pakao simulacije, ništa više nije dovoljno dobro. “Bila sam na Havajima.” “Ja sam bila dvaput.” “Aha. E pa ja sam baš rezervirala medeni mjesec. Na Mjesecu.” Zatvorimo nakratko Facebook i otvorimo novine. O nezaposlenosti se piše isključivo kao tumoru društva koji podrazumijeva nesposobnost i lijenost; nezaposlenima se nameće osjećaj srama, poniženja i depresije. No budimo realni, u doba globalne krize gdje čak ni doktorati u najtraženijim branšama ne garantiraju uspješno zapošljavanje, nezaposlenost ne govori o vama ništa više nego što super posao govori o nekom tko ga je dobio preko veze. U redu je reći da ste nezaposleni bez da se osjećate kao da ste upravo glasno prdnuli u liftu. Teror nezaposlenosti jedan je od razloga zašto zadnjih godina niče toliko suvremenih karijera; čini se da su svi postali eksperti za online prezencu ili content menadžeri. Izmislili smo titule za koje još ne postoje radna mjesta; toliko nas straši riječ nezaposlenost.

Zaboravlja se pritom vrlo bitnu stvar- nezaposlenost NIJE ISTO što i besposlenost. Nezaposlenost ne znači da po cijele dane ništa ne radite, već da ne primate novčanu naknadu za rad. S novcem ili bez, nitko ne može oduzeti vrijednost radu. Ocjenjivati vrijednost rada isključivo na temelju primljene naknade ubilo bi smisao volonterstva, jedne od najplemenitijih ljudskih djelatnosti. Dakle, osim ako ste žrtva neodgovorne državne politike i nezaposlenost vas je ispljunula na ulicu bez ičega, nezaposlenost nije kraj svijeta. Prekvalifikacija, pretvaranje hobija u posao, razvoj novih vještina, selidba u inozemstvo, pokretanje vlastitog biznisa- samo su neke od opcija za nezaposlene. Za slučaj da vam je promaklo na Dnevniku, ja sam se odrekla dobro plaćenog posla u zamjenu za edukaciju u Japanu. Nisam se pokajala ni kad mi je dobrodošlicu u daleko tmurniju Europu pripremio skoro prazan račun. Možda vas nisam u stanju impresionirati šik torbicom i najnovijim modelom iPhone-a, ali ne pada mi na pamet osjećati sram zbog toga. Pogledajte malo oko sebe i probajte naći sram na licu svih nesposobnjakovića koji imaju posao i nekretnine zahvaljujući rodbini ili na licu sponzoruša kojima su “partneri” priuštili Gucci haljinice. Vjerujte, takvi imaju puno više razloga za sram nego vi zbog privremene nezaposlenosti.

Za one s jeftinijim kartama, ne glorificiram nezaposlenost per se kao ovi retardi, ali isto tako ne vidim kako će išta dobro izaći od, recimo, slanja otvorenih pisama nesposobnoj Vladi. Za razliku od zaposlenih koji su zaboravili kako izgleda dnevno sunce, mogu provesti jutro šetajući parkom. Mogu čitati stripove, raditi brodove u boci ili zamotana u deku odgledati cijelu sezonu QI. Naravno, radi se o predrasudama. Rijetko to radim. Otprilike često koliko brišem suze diplomom proklinjući zemlju gdje je posao rezerviran ne za dobro educirane već “dobro umrežene”. Većinu vremena provodim razvijajući postojeće ili nove vještine, tražim novi izvor zarade i volontiram na projektima zbog kojih ću u budućnosti lakše doći do željenog cilja, bila to stipendija, dobar posao ili selidba u inozemstvo. A što drugo da radim? Neću valjda dozvoliti da mi potonu sve lađe u zemlji bez mora.


Fatal error: Uncaught Exception: 12: REST API is deprecated for versions v2.1 and higher (12) thrown in /home/content/84/7859384/html/wp-content/plugins/seo-facebook-comments/facebook/base_facebook.php on line 1273