Preko izgleda iz pakla do posla iz snova

Preko izgleda iz pakla do posla iz snova

Koliko puta su vas nazvali sotonom, maškarom, karikaturom? Mene bezbroj, a ako imate neobičan stil, ludu boju kose, tetovažu i/li piercing, prakticirate atipičan lifestyle ili jednostavno osobnošću odstupate od prosjeka, sigurno su i vama podarili kakav kreativan nadimak. I dok je na uvrede nepoznatih debosa lako reagirati ignoriranjem ili munjevitim (verbalnim) šamarom, nije lako nositi se sa spoznajom da te obitelj, prijatelji i susjedova prabaka smatraju frikom. Teško je njihove dobronamjerne savjete poput “Dijete, zašto se šminkaš kao chupacabra?” ne doživjeti kao bezobrazan napad na vaš ego. Srećom, negdje oko dvadesete prerastemo hormonalne poremećaje, zašto-me-svemir-mrzi stav (a nadam se i obrijane obrve), ali tada dođe na red suočavanje s problemom ozbiljnijim od emocionalnih rana ogrebotina iz tinejdžerskih dana.

Dođe trenutak kad vas, unatoč besprijekornim kvalifikacijama, odbiju na razgovoru za posao zbog roze kose. Kad vam profesor kaže da se ne pojavljujete na predavanju dok ne poskidate “te metale s lica”. Kad vam roditelji mladića kojem ste posvetile svoje jajne stanice sabotiraju vezu jer vam Biblija nije omiljena knjiga. Kad doktor, vidjevši vaš tetoviran torzo, s dignutom obrvom upita imate li problem s drogama. Kad vam vlastita obitelj okrene leđa jer ne mislite da homoseksualce treba kamenovati, dapače,  i sami ste seksualno dezorijentirani. Mislim na zatupljujući teret krivnje; jer još uvijek furate svoj film, jer ne ispunjavate tuđa očekivanja, jer se odbijate unormaliti.

I onda vam na vrata pokuca instant egzistencijalna krizica: što prihvatiti, društvene norme ili same sebe? Naravno, prava odluka negdje je na pola puta, ali mnogi tijekom manevriranja odbace svoje posebnosti, i estetske i karakterne. A jedino gore od ljudi bez osobnosti su ljudi bež osobnosti. Zato idite svojim putem. Kad naletite na bezbroj slijepih ulica, crvenih semafora i zajebanih skretanja- budite ponosni na to da ste za volanom, a ne na stražnjem sjedalu kao većina prosječnjakovića. Kaže netko kome su baš te posebnosti (mediokriteti ih zovu poremećaji) razigrale rutinu i omogućile posao iz snova. Recimo, da nisam imala plavu kosu, ne bih zaintrigirala članove Circus Cirköra i ugostila te drage nožobacače i akrobate iz Švedske na epic novogodišnjem tulumu. Manijakalno proučavanje lyricsa Siuoxsie, Bauhausa i Vangelisa ispoliralo mi je engleski do razine o kojoj ne bih mogla ni sanjati da slušam Thompsona (ijako bi onda rasturala rvacki). Da nisam htjela izgledati kao mutant Nine Hagen i Bowieja, ne bih naučila šivati i preplaćivala bih generičku robu iz vijetnamskih sweatshopova. Da nisam ljubiteljica latexa, ne bih dobila posao u britanskoj firmi koja dizajnira gaće na jednoroge. Na kraju krajeva, da sam normalna, nikad ne bih radila u ovakvom uredu.

Nećete nikad pogoditi gdje radim. Ne, stvarno, NIKAD.

 

Dirty Martini i njena burlesque trupa <3

 

In case I ever decide to drop out of society and live like a unicorn, I have just the outfit

 

P.S. Ako ste skontali foru za Vangelisa, voli vas nerdovski dio mog srca.


Fatal error: Uncaught Exception: 12: REST API is deprecated for versions v2.1 and higher (12) thrown in /home/content/84/7859384/html/wp-content/plugins/seo-facebook-comments/facebook/base_facebook.php on line 1273