Report: Grossmann film & wine festival 2011

 

Kad se s ovakvog festivala vratite silovanih osjetila, organizatori mogu s ponosom zaključiti da su obavili vrhunski posao. Vjerujte, u četiri noći mog boravka u Ljutomeru nanizalo se toliko nezaboravnih iskustava da ću izvještaj morati raskomadati (očekujte mnogo hororističnih metafora) u više dijelova. Pa krenimo s prvom porcijom grozovitog izvještaja – dojmovima o filmovima i festivalskom programu općenito…

Sedmo izdanje Grossmann film & wine festivala u trajanju od 25. do 30. srpnja ispunilo je noćne more čak i najzahtjevnijih filmskih fanatika predstavljanjem živućih legenda kao što su Sir Christopher Lee i Menahem Golan, projekcijama recentnih uradaka iz horror žanra uz poneku svjetsku premijeru te atraktivnim izložbama, radionicama i natjecanjima. Tjedan dana fantastične zabave okončano je subotnjim Vampirskim balom na kojem su noćne kreature zaplesale pod maskama uz taktove Thrillera, dok su vinopiri kao većinsko predstavništvo (ne)običnih (be)smrtnika uživali u kasnije održanom katarzičnom nastupu The Meteorsa. Našao se tu i poveći broj uvaženih scenarista, glumaca, kritičara i hardcore filmofila pristiglih iz Engleske, Njemačke, Španjolske, Srbije pa čak i Rumunjske, no u tom internacionalnom mozaiku uočila sam manjak gostiju iz susjedne Hrvaške. H(oro)rvati, gdje ste nestali?

Čar Grossmanna nije samo u jedinstvenom programu koji se odvijao na četiri lokacije: u Kulturnom domu Ljutomer, u kafiću Pri Hudem Mačku (itekako prikladno ime koje u slobodnom prijevodu znači kod groznog mamurluka), na ljetnoj terasi hotela Jeruzalem rezerviranom za projekcije glazbenih dokumentaraca i na glavnom trgu pod ne baš vedrim i zvjezdanim nebom (okrivili smo prisutnost Sarumana). Ne, magija ovog festivala krije se u neočekivanim trenucima koje nećete doživjeti nigdje drugdje. Recimo, kada na glavnom trgu tijekom svjetske premijere njemačkog giallo masakra Maske jedna od gledateljica izgubi borbu s vlastitom tolerancijom na gore scene i padne u nesvijest. Ili pak kafenisanje uz knjigu Miévillea u pitoresknom atriju dvorca Jeruzalem dok Christopher Lee na balkonu iznad u pidžamici lista svoje popodnevno štivo. Čak ni drastično srezan budžet nije naudio festivalskoj kvaliteti, dapače, organizatori su recesiju svladali nadljudskim entuzijazmom. Još se čudim nad činjenicom da su sve projekcije bile besplatne. Izuzetak je bio sedmosatni maraton b filmova nazvan Torture Garden, no i tu je novac tek simbolično sredstvo realizacije briljantnog koncepta- ulaz na maraton je besplatan, a izlaz vas košta ovisno o broju odgledanih filmova po principu čim više gledaš, manje plaćaš. Ako se uzme u obzir da su na meniju bili legendarni seksploatacijski horor  Girl Slaves of Morgana Le Fay te selekcija hindi hororaca izvučenih iz slijepog crijeva bollywoodske produkcije, jasno je da je Torture Garden mučna trash poslastica za ljubitelje prolongiranih vizualnih orgazama, mada opaki izazov za mjehur.

 

http://youtu.be/Rxl4_8kpgK4

 

 

 

Daleko ozbiljnijim režiserskim pothvatima svjedočila sam odgledavši konkurente za najbolji dugometražni film, od kojih je očekivano najbolji bio The Last Circus / Balada triste de trompeta. Premda naizgled groteskna ljubavna bajka osakaćena psihološkim S&M-om, ovaj film ujedno je i kaleidoskopski, mada sumornim bojama oslikan, portret Madrida pod Francovom diktaturom. Španjolski redatelj Álex de la Iglesia, za kojeg se priča da sa sadističkom strašću prenosi svoje bizarne ideje na veliko platno, iskoristio je dekadentnu verziju teatra za mase- cirkus pred bankrotom, kao premisu za tragediju malih ljudi, čineći alegorijsku fabulu o klaunovima ubojicama u borbi za plavokosom ljepoticom lakše probavljivom uz  mračan humor i tarantinovske reference na simbole pop kulture iz svojeg ranog tinejdžerstva. Finalna scena odvija se na monumentalnom spomeniku Valle de los Caídos i simbolizira slom Španjolske razapete između kontradiktornih političkih struja. Brutalan u svakom pogledu, The Last Circus pobrinut će se da vam u glavi dugo odzvanja pitanje kakva je to država gdje protagonisti utočište od vlastitog očaja i okrutnosti svakodnevice traže pod maskama i u cirkuskom šatoru?

 

 

 

 

 

 

U ciklusu Retrospektive predstavljeni su značajni žanrovski filmovi minulih decenija,  što se retromanijaci poput mene nisu usudili propustiti. Daleko najveći odaziv imao je The Devil Rides Out, vjerojatno jer je prikazan netom nakon jednosatnog intervjua s Christopher Leejem koji je hipnotiziranu publiku ponukao da ostanu pogledati jedan od rijetkih filmova gdje mu je pripala uloga pozitivca. Osim nostalgičnog uzdisanja za erom u kojoj vampiri nisu svjetlucali, Retrospektiva je bila izvrsna prilika za prisjećanje na evoluciju specijalnih efekata. Gotovo je nevjerojatno da su prije svega nekoliko decenija glumci u akcijskim sekvencama koristili prave mačeve i izlagali se smrtnoj opasnosti kako bi scena djelovala čim realističnije. Moderna CGI tehnologija tipična za holivudske blockbustere omogućila je redateljima da strašna stvorenja iz mašte (mada je udio mašte diskutabilan s obzirom na sve češće adaptacije junaka iz stripova ili knjiga) ožive na ekranu i elaboriraju njihov izgled i mimiku do minucioznih detalja, no pitanje je koliko megalomanski efekti pomažu izazvati i/ili pojačati strah gledatelja. Rekla bih ne puno. Jer ako psihološku premisu da korijen naših strahova leži u nepoznatom primjenimo na horror žanr, tada neizgovoreno dobiva moć da izazove veći strah od viđenog. Ima li bolje potvrde te teze od Lovecraftovih mističnih svijetova nijeme jeze, gdje aktere ugrožava nedefinirana prijetnja iz sjene, čija anonimnost onemogućava suočavanje s istom i konačan poraz straha? Lovecraftovu virtuoznu naraciju štuju i Grossmannovci, pa su tako priredili mini feature nazvan Lovecraft’s Tentacles u sklopu kojeg su predstavljeni filmovi The Color out of space i The Whisperer in Darkness. Oba su odlični primjeri solucije problema s kojima se žanrovski režiseri suočavaju u pokušaju da uznemire osjetila publike uz minimalno korištenje specijalnih efekata.

 

 

 

Priznajem, kratke filmove sam kratko gledala. Nije uopće radi nesklonosti toj formi koja zahtijeva iznimnu pripovjedačku tehniku, već, ironije li, zbog nedostatka vremena. Doduše, uspjela sam uhvatiti par scena iz nadrealistične bajke goth predznaka No Face (možda jer me podsjetila na istoimeni karakter iz Miyazakijevog Spirited Away) koju preporučam ljubiteljima minimalističkih kadrova i burtonovske estetike. Kad smo već kod estetike, nimalo lak zadatak dizajniranja vizualnog identiteta ovogodišnjeg izdanja festivala preuzeo je Laibach. Njihov dvoznačni prijedlog kose iskorišten je kao grafički simbol Grossmanna na plakatima i majicama, dok se u galeriji Ante Trstenjak moglo razgledati i ostala idejna rješenja Dejana Kneza na tragu prepoznatljive laibachovske ikonografije. Prateći aktualni globalni trend grupnih izložbi, Grossmannovci su zidove galerije ustupili i radovima nevjerojatno talentiranog ilustratora Blaža Porenta. I nisu pogriješili. Ovaj crtački enfant terrible trenutno je u pregovorima za suradnju s Marvelom, što je ultimativna potvrda njegove artističke kvalitete. Nadam se da ću dobiti priliku detaljnije vam ga predstaviti kroz intervju, zasad vam dajem na uvid jedan od njegovih radova.

 

 

 

Ovogodišnja inovacija na Grossmannu bilo je natjecanje za kraljicu vriska, odnosno Queen of the Scream. Pod vodstvom glumice Dianne Barrows, brojne djevojke su testirale svoje glasnice i bubnjiće okupljene mase u pokušaju da decibelažom nadmaše vrišteće dive poput Jamie Lee Curtis. Krvlju okupana mladenka Tamara zasluženo je odnijela titulu Scream Queen, nakon čega su pažnju okupljenog društvanca ugrabili Mad Squirrel FX- srpska ekipa vizažista specijaliziranih za posebne make-up efekte. Uz pomoć bijelog pudera, leća, umjetne krvi i silikonskih proteza, ovi majstori transformacije su ostatak popodneva goste pretvarali u gotovo negledljiva stvorenja koja su nestrpljivo čekala da se tama spusti na glavni trg kako bi konačno započeo Vampirski bal. Taman kad sam pomislila da je zabava dosegla vrhunac, stejdž su preuzeli The Meteors i monstruoznim psychobilly hitovima pretvorili Ljutomer u najbučniji slovenski grad. Uostalom, kako drugačije zatvoriti fantastični festival nego uz fantastičan bend?

 

 

 

 

Na završnoj ceremoniji nagrada za životno djelo dodijeljena je dvojici velikana. Prva je pala u ruke legendarnom glumcu Christopher Leeju, čiji dirljivi govor zahvale pogledajte ispod, a druga je uručena producentu i redatelju kultnih akcijskih filmova Menahem Golanu, koji je svijetu predstavio nepobjedive junake poput Chuck Norrisa i Jean-Claude Van Dammea (šuška se da upravo ta dvojica, uz John TraLOLtu, imaju glavne uloge u Expendables 2).  Oba kinematografska giganta ispraćena su gromoglasnim aplauzom, a potom je uslijedila podjela nagrada za najbolja ostvarenja u sljedećim kategorijama:

• Vicious Cat (Best Feature Film Award) : The Last Circus

• Vicious Best Actor : Carlos Areces

• Special Mention (for artistic integrity and courage): Skinning / Šišanje

• Vicious Old Cat (Lifetime Achievement Award) : Christopher Lee, Menahem Golan

• Melies D’Or Nomination (Nomination for Best European Fantastic Short Film) : A Day In The Country

• Slak’s Vicious Cat (Best Short Film Award) : Attack of the Giant Sucking Brain Monster from Outer Space

• Noisy Cats (Award for best music documentary) : 6ft Hick: Notes from Underground

• Little Workshop of Horrors (Award for best short film made during Grossmann) : The Chronicles of Schupakface

 

 

Eh da, sigurno se pitate kako su domaćini reagirali na sedmodnevnu uzurpaciju njihove mirne i vampire-free svakodnevice. Veseli me reći da su se Ljutomerčani, koje prati glas najljubaznijih Slovenaca, iskazali tolerancijom, ali i ponosom na jedinstveni kulturno-turistički proizvod kakav Grossmann film & wine festival uistinu jest. Kao da je čitav grad svjestan rastućeg međunarodnog renomea festivala, pa se trude uljepšati posjetiteljima boravak te i sami sudjeluju u programu. Stoga nije rijetkost naići na lokalnu obitelj kako znatiželjno upija događanja vezana uz festival; roditelji u Grossmann majicama, a mališani maskirani u noćne kreature- što je ugodno osvježenje u odnosu na moja dosadašnja iskustva glede netolerancije prema bližnjem.

One Response to “Report: Grossmann film & wine festival 2011”

1. tabu says:

   August 6, 2011 at 10:17

   I have to dissagre with this description. Festival turned im to media event and fun maybe happen only for those who rested in Jeruzalem manison, which can be quite small number of population.

   Queen of screem contest: http://youtu.be/WGw1d3b_3wA

   Much fun, even for knez.

   Reply